Bošnjaci, 27. ožujka 2015.
Retkovci, 28. ožujka 2015.
IZVJEŠTAJ SELEKTORA
Igor Ružić, kazališni kritičar
Godišnja smotra amaterskih kazališta Vukovarsko-srijemske županije održana je „cijela-iz-dva-dijela“, točnije u dvoranama u Bošnjacima i Retkovcima 27. i 28. ožujka 2015. godine. Nepotrebna je to komplikacija i rezultat očite nesuradnje na polju koje bi prvenstveno trebali odlikovati zajedništvo, suradnja i solidarnost, s obzirom da je amatersko kazalište ionako upravo ona vrsta djelatnosti kojom se bavi iz ljubavi, kako i ime kaže, a ljubav za kazalište morala bi biti i ljubav prema bližnjem, bez obzira je li on pisan velikim ili malim početnim slovom. Bilo kako bilo, osobno smatram da sam takvom „raspodjelom“ čak i profitirao s obzirom da sam upoznao dva pomalo i različita mjesta, dvije različite kazališne dvorane i, samim time, još veći uzorak lokalne publike te, što je još važnije, njihovih reakcija koje su odraz njihovog poimanja kazališta, onoga što od njega žele dobiti i što mu mogu vratiti.
Uzorak predstava sveo se na njih pet:
Udruga dramskih amatera „Josip Kosor“ iz Otoka odigrala je „Oporuku“ Vanče Kljakovića, Saksib kazalište Talija iz Županje komad „Ja sam pacijent 2“ Branka Puheka, Kazalište „Mika Živković“ iz Retkovaca dramaturški obrađene dijelove opusa Joze Ivakića pod naslovom „Žedna ljubavi“, Gradsko kazalište Županja tekst Ivana Filipovića „Kako je nekad bilo“, a KUD „Branko Radičević“ iz Pačetina autorski projekt Cvetina Aničića „Porodični portret jednog pandura“. Žanrovski različite, sve navedene predstave ne odlikuje ni prepoznatljivi zajednički stil igre niti interesi autora ili redatelja, tek donekle mogućnost da se s iste pozornice obrate istoj publici sa svojom pričom ili pričom za koju su se iz osobnih razloga odlučili. Čini se da je upravo u tome i najveća kvaliteta ovakvih smotri, jer u zgusnutom vremenu sasvim zorno pokazuje koliko je amatersko kazalište živo i koliko su njegove temeljne motivacije humane na način koji još jedino igra na pozornici može prikazati i koji se jedino kroz nju i može pokazati. Od sasvim suvremene komedije i farse s natruhama travestije, preko nostalgične posvete muškom prijateljstvu, do dijalektalno, kontekstualno i dramaturški obrađenih priznatih i kanoniziranih domaćih autora, ovogodišnja je Smotra amaterskih kazališta Vukovarsko-srijemske županije pokazala dala je najprije publici, a onda i selektoru, dovoljno razloga za suze i smijeh, a ponekad čak i sasvim kvalitetno kazališno prepoznavanje.
Osobne dojmove u nastavku donosim redom igranja:
„Oporuka“, Udruga dramskih amatera „Josip Kosor“, Otok
Voditeljica Udruge Marija Bošnjaković, ujedno i redateljica i autorica dramatizacije, ispravno je odlučila kad je za predložak uzela tekst Vanče Kljakovića. Iako jedan od igranijih ne samo u amaterskom kazalištu, „Oporuka“ je i dalje svjež komad jednostavnog dramskog pisma iskrene motivacije i točnog postupka. Pritom nudi mogućnost za glumačku igru u igri, jer uvijek ponovno ispostavlja igru u igri ili teatar u teatru, kad sve veći broj žalujućih srodnika po dogovoru intenzivno grupno glumi žalost povodom smrti pokojnika oko čijeg se testamenta, kako se komad u izvorniku i zove, sve vrti. Redateljica je dramatizacijom neke prizore skratila time dobila na dinamici cijele predstave, ali ipak ne dovoljno da potpuno izostanu prazna mjesta i, ipak vrlo rijetki, trenuci glumačkog nesnalaženje na pozornici. Efektni, ali i pomalo banalni glazbeni citati govore o redateljičinoj svijesti o kompletnosti scenske tvorevine, koja vrhunac dostiže u nenadmašnom prizoru u kojem se radnja odvija iza zastora što od publike skriva krevet-odar pokojnika. Među glumačkim kreacijama posebno se ističu Marijana Barnjak kao Margita i Lara Peranović kao Klara, pogotovo kad u njihovoj suigri zapravo surađuju dvije potpuno različite glumačke impostacije, intenziteti i naboji.
„Ja sam pacijent 2“, Saksib kazalište Talija, Županja
Novosnovana organizacija neumornog i nezaustavljivog Branka Puheka igra predstavu koja je, sudeći po naslovu, nastavak već primijenjenog postupka. Riječ je o komediji zabuna, smještenoj u liječničku ordinaciju, s vještije napisanim nego odigranim ne samo pojedinim prizorima nego i dramskim predloškom u cjelini. Predstavu je prema svome tekstu režirao sam Puhek, koji u njoj i igra glavnu ulogu, i njegova je poslovična sveprisutnost i ovdje istodobno zamašnjak cijelog projekta i, na trenutke, razlog njegovih nedostatnosti. Okosnica zapleta svodi se na pekara koji je prisiljen, slijedom kostimskih zabuna, postati liječnik i odrađivati posao umjesto prave liječnice koja je, naravno, na pauzi. Kvalitetno postavljenim prizorima ponekad nedostaje uvježbanosti i elementarne scenske spretnosti, što režiju čini naizgled lošijom nego što zaista jest. Pored Puheka, kojem se unatoč velikom iskustvu ponekad vidi da mu je teško istodobno igrati ulogu glavnog glumca, redatelja, inspicijenta i scenografa, predstavu svojom scenskom pojavom i vrhunskom artikulacijom drži Ksenija Vukorep, uz veliku pomoć Lidije Višić, Zlatka Župarića Aničića, Ane Jemrić i Marije Jovanovac.
„Žedna ljubavi“, Kazalište „Mika Živković“, Retkovci
U skladu s gotovo stoljetnom tradicijom kazališnog amaterizma u Retkovcima, predstava „Žedna ljubavi“ cjelovita u gotovo svakom svom segmentu, od scenografske i kostimografske opremljenosti, preko sigurne režije do zanimljive, najprije u karakterizacijama naglašene glume. Redatelj Marko Sabljaković prihvatio se nimalo jednostavnog zadatka dramaturškog spajanja drama Joze Ivakića „Inoče“ i „Majstorica Ruža“ i majstorski ih, gotovo bešavno, spojio u predložak čija je osnovna tema ljubav, ali je podloga lokalitet i lokalni mentalitet. Komad je upravo tako i postavljen, izvana nalik etnografskoj razglednici, s previše realizma u detaljima na štetu simbolizma koji se sam nudi u arhetipskoj podlozi, dok je iznutra do usijanja dovedena emotivnost prikazana s dvije, ženske i muške strane. Najvažnije je što pritom vještim spajanjem predložaka uspijeva prenijeti i poruku, kao i identitet iz kojeg ona nastaje, dok lokalno pretvara u univerzalno a Ivakićeve likove u suvremenike današnjih gledatelja. Na zadovoljstvo ovih posljednjih, bez obzira dive li se šokačkom kao prirodno svojem jeziku ili tek pokušavaju uhvatiti i shvatiti njegove finese i ljepotu. Iako, logikom glavnih uloga, predstavom dominiraju Maja Jakšić i Zdravko Šinjori kao Kaja i Andro, te Vesna Šinjori kao Ruža, velika je kvaliteta predstave u epizodama Ciganki, koje tumače Mira Šutalo, Kristina Šinjori i Danijela Ištaković, te tragične figure Ljube i Majstora File u interpretaciji Martine Ištaković i Ilije Červena.
„Kako je nekad bilo“, Gradsko kazalište Županja
Vrlo zanimljiva po dvostrukoj perspektivi zbog kombiniranja prizora sadašnjosti i bolje prošlosti, predstava „Kako je nekad bilo“ prema tekstu Ivana Filipovića i u režiji Snježane Puljić inovativna je kao odgovor na uobičajeno subjektivno pamćenje i pripadajuću nostalgiju, što je čini općenitom unatoč sasvim izraženom lokalnom koloritu. Na strogo podijeljenoj pozornici jednu polovicu zauzimaju ostarjeli prijatelji koji se prisjećaju svojih zgoda i nezgoda iz mladosti, dok te iste zgode i nezgode na drugoj polovici pozornice mlađi izvođači stvaraju pred očima publike. Takva jasna kombinatorika, međutim, s vremenom postajne zamorna u svojoj jednostavnosti i dok se primarni efekt izgubi u ponavljanju. Uz pomoć ponekog pretapanja, ili suptilnijeg odnosa sadašnjosti i prošlosti, režija Snježane Puljić koja misli o detaljima i o zakonitostima i mogućnostima pozornice dobila bi na kvaliteti. Sudeći prvenstveno po vlastitim godinama, gledatelj se može odlučiti koji je glumački par vještiji, prirodniji i točniji: Franjo Frketić i Ivan Filipović kao mlađi, ili Andrija Lučić i Josip Grgić kao mlađi ili stariji Franja i Iva, jer glumački su potpuno ujednačeni, što je također jedna od kvaliteta ove predstave.
„Porodični portret jednog pandura“, KUD „Branko Radičević“, Pačetin
Predstava kakve se rijetko nalaze u amatersko-kazališnom kontekstu, jer izlazi iz zadanih klišeja i u njih se vraća na način koji ne pokazuje ni kajanje niti suosjećanje. „Porodični portret jednog pandura“ bolna je satira, istodobno i iskrena farsa, kojoj je pretjeranost u svakom smislu jedini postupak pri preslikavanju zbilje, i u tome gotovo uopće ne griješi. Upravo zato što izgleda i zvuči kao kombinacija „Pozorišta u kući“ i dramskih zapleta Mate Matišića, ova predstava donosi posebno iskrivljen pogled na zbilju, kako onu u krugu uže obitelji tako i društvenu, na čiji apsurd je jedini odgovor čista travestija. Naslovni pandur i glava obitelji patrijarhalni je slabić uvjeren u svoju nezamjenjivu ulogu u očuvanju reda i poretka, supruga je cinična feministica i autorica navodnih ljubavnih bestselera, a djeca su još zanimljivija... Sve je u ovoj predstavi postavljeno naglavce, i zato funkcionira u nekim drugim ključevima. Iako je riječ o tekstu i režiji, te scenografiji i kostimografiji profesionalca Cvetina Aničića, predstava ipak ima i svojih mana. Među njima je usiljena duhovitost, igra na publiku i ipak previše zamršen zaplet, koji je teško pratiti kad se izvođači na pozornici ne snalaze najbolje. Zabavna, najprije zbog kostimografskih ekscesa, ova predstava i nije puno više od toga, a čak ni to do kraja, unatoč svojim ambicijama. Miroslav Šašlić u potpunosti se izlaže u naslovnoj ulozi, ali je najzanimljivija ipak Ružica Nikolić u ulozi njegove cinične i intelektualno superiorne supruge.
Zaključak:
Slijedom svega navedenog, i selektorskih ovlasti, odlučio sam da predstava „Žedna ljubavi“ Kazališta „Mika Živković“ iz Retkovaca „ide dalje“, tj. predstavlja kazališni amaterizam Vukovarsko-srijemske županije na državnom festivalu 2015. godine.
S poštovanjem,
Igor Ružić, kazališni kritičar
