Error message

Deprecated function: The each() function is deprecated. This message will be suppressed on further calls in menu_set_active_trail() (line 2394 of /home2/kazalist/public_html/includes/menu.inc).

Po čemu se i zašto pamte posjeti i suradnja s Retkovcima?

Po čemu se i zašto pamte posjeti i suradnja s Retkovcima?

Odgovaraju: Silvio Stilinović i Marko Mirković


Više od trideset puta održane su retkovačke smotre kazališnih amatera pod ovim ili onim nazivima, a mnogobrojne su nagrade nerijetko osvajali sudionici iz raznih dijelova regije (naravno, ta je riječ višeznačna). Sudionici predstava ili umjetnički voditelji tvrde da ne postoji manje mjesto u Hrvatskoj, a vjerojatno niti u Europi, koje toliko cijeni stvaranje i kreira život na kazališnim daskama kao da je neka lijepa budućnost posađena baš tu. O iskustvu suradnje s našim kazalištem, o nagradama koje su otputovale u Slavonski Brod i Vitez i snovima o amaterskome kazalištu u budućnosti razgovarali smo sa Silvijem Stilinovićem, umjetničkim voditeljem Satiričkoga kazališta mladih Slavonski Brod i Markom Mirkovićem, glumcem Gradskoga kazališta mladih Vitez.
 

Poštovana gospodo, dobar vam dan i zahvaljujem u ime našega kazališta što ste odvojili vrijeme govoriti o svome umjetničkom radu u našem kraju. Za početak nam recite što znači biti u ulozi retkovačkih gostiju?
Silvio:  Želim dobar dan i Vama te zahvaljujem najprije na prilici i časti koje ste baš našem kazalištu ukazali. Dolaziti u Retkovce uvijek je bilo posebno uzbuđenje. Prije svega,  mišljenja smo da je to mjesto zaista kazališno čudo. Ja ne vjerujem da postoji manje mjesto u Hrvatskoj, pa i Europi, s toliko publike po predstavi i publike koja prepoznaje kvalitetu kazališne izvedbe i igre. Stoga se za odlazak u Retkovce uvijek valjalo vrlo ozbiljno pripremati. Drugo je što je i stručni sud uvijek bio zaista stručan, a okrugli stolovi bili su vrlo poučni. Kazališna atmosfera osjeti se prije, za vrijeme i poslije izvedbi predstava, i to nam se zaista svidjelo. Dobiti nagradu na retkovačkoj smotri uvijek je značajna točka u priči o kazalištu. Koliko smo se ozbiljno pripremali, govori i broj nagrada. Ukupno – deset.
Marko: Dobar i Vama dan iz Viteza. Što se tiče Vašega pitanja, lijepo je uvijek bilo vidjeti puno generacija na retkovačkim daskama kako zajedno ustraju u scenskome stvaranju. Također jedna je od velikih retkovačkih vrijednosti Smotra kazališnog stvaralaštva. Rekao bih da je to jedna jagoda na torti kada je u pitanju retkovačka priča. Smotra svojim kreativnim pečatom pruža niz iskustva, glumačkih spoznaja, razmjenjivanja umjetničkoga doživljaja, druženja i prijateljstava. Upravo to i jest svrha kazališnog amaterizma.
 

Vaši su posjeti, kako je već gospodin Stilinović rekao, bili obilježeni trudom koji je više puta urodio plodom. Predstave su vaših kazališta značile odnošenje nagrada. Recite nam o tome što ste u Retkovcima prikazivali, kojih godina te koje ste nagrade osvajali?
Silvio: Baš službeno, u konkurenciji smo prvi puta nastupali 2011. godine. Igrali smo predstavu Dnevnik Adama i Eve Marka Twaina, a u mojoj režiji. Nastupili smo i 2012. godine s predstavom Dekameron i tada smo osvojili tri nagrade. Za najbolju mušku i žensku ulogu nagrade smo dobili Martina Lemaić i ja, a Darko Hajnal za scenografiju. Iduće, 2013. godine, u Retkovcima smo izveli Shakespeareov San Ivanjske noći. Stručni sud nagradio nas je trima nagradama za najbolju režiju, predstavu u cjelini i scenografiju. Dvije Čehovljeve jednočinke donijele su nagrade 2014. godine, a bile su pod zajednički nazivom Tragičari od nevolje. Naša glumica Javorka Jokić nagrađena je kao najbolja ženska uloga na Smotri. Godine 2016. izveli smo predstavu Hamlet u pikantnom umaku te  2017. godine predstavu Ne daj se, Njofra Milana Grgića. Na Smotri smo 2018. godine nastupili i na tridesetoj, jubilarnoj Smotri. Predstava Maturanti dobila je nagradu kao najbolja predstava, ja sam dobio nagradu za najbolju režiju, a Moreno Mijatović za najbolje ostvarenje u muškim ulogama. Sve sam predstave režirao ja.
Marko: Ukupno smo osam puta sudjelovali na retkovačkim smotrama. Pet smo puta glumili na festivalu, a dva puta nastupili revijalno. Svakog smo puta došli s novim glumačkim ansamblom. Naš prvi nastup u Retkovcima bio je s predstavom Zločestobija 2011. godine, kada smo osvojili nagradu za najbolju predstavu. Nakon toga izveli smo predstave Don Quijote, Zmijska čorba, Šmizle i Svastike. Revijalno smo izveli predstave Prvo pa žensko i Đe ti je pita? Svaka je od tih naših predstava na smotrama osvojila nagrade. Nekada je to bila nagrada za najbolju predstavu, nekada nagrada za glumačka ostvarenja, režiju i slično.


Retkovačka publika, naravno, pamti vaše uspjehe, no ipak više pamti smijeh koji je vladao u kazalištu kada biste zabavljali ili gotovo profesionalna gluma kakvu ste pokazali. Poznato je da su vaši glumci kasnije, recimo to tako, zaista postigli profesionalnost. Možete li nam reći preciznije i više o tome?
Marko: Mogu reći i treba reći da je rezultat dugogodišnjega rada urodio jakim plodom. Naše kazalište dobilo je tri profesionalna glumca te dva studenta glume. To je velika satisfakcija našem radu. Uz njihovu pomoć, kazalište počinje raditi još više i jače, potkovano kreativnim procesom i vještinama. Ponosni smo na naš dosadašnji rad i cilj nam je napredovati i stvarati vječno!
Silvio: Najviše ističem kao postignuće to što su mnogi mladi iz Satiričkoga kazališta mladih Slavonski Brod, koji su nastupali na retkovačkim daskama, danas profesionalni glumci ili su na raznim hrvatskim kazališnim akademijama. Uvijek ističem to postignuće. Jedanaest mladih ljudi iz Kazališta sada su profesionalni glumci ili su na putu to postati.


Ne treba okolišati na zadnjem pitanju. Budući da amaterizam često pokazuje i dozu profesionalnosti, a trenutno je rad kazalištaraca, znamo zbog čega, ograničen, kakvu budućnost predviđate kazališnome amaterizmu?
Silvio: Mislim da je kazališni amaterizam vrlo važna stuba u kulturnome životu svake sredine gdje postoji. Danas je taj amaterizam tek stubu ispod profesionalnoga jer često se profesionalna kazališta koriste amaterskim glumcima u svojim predstavama. Žalosti što krovne amaterske organizacije u Hrvatskoj to ne shvaćaju pa su državne festivale svele na smotru LiDraNo ili loše pučko kazališta. Na jednoj strani prikazuju se sve bolje amaterske predstave, publika puni dvorane na izvedbama, a s druge strane krovna organizacija kojoj pripadaš čini sve da uništi  entuzijazam. Nigdje u inozemstvu, a znamo jer putujemo, nismo naišli na takvu situaciju. Ipak, predstave su radi publike, kazališta čiji rad poznajem i mogu ih staviti u kategoriju prijatelja, imaju publiku i kvalitetne predstave. Za kazališta neće biti poteškoća. Za ono što bi trebao biti vrh festivalskog kazališnog amaterizma, bojim se, uskoro više neće biti nade. Sva ova pandemijska strka zapravo najviše pogađa amaterska kazališta. Mi to radimo jer to volimo. Ne razumijemo odluke Stožera o zabrani održavanja proba. Čak takvu odluku držimo diskriminirajućom. Ispada da je virus jako pametan i bira hoće li zaskočiti amatera, a profesionalca preskočiti.
Marko: Budućnost je kazališnoga amaterizma svijetla i pouzdana ukoliko se dovoljno radi te ukoliko ima istinske ljubavi prema sceni i samome činu stvaranja. Djece, mladih i starijih uvijek će biti u kazališnome amaterizmu jer upravo on potiče inspiraciju svim porama života. Gluma je kao posao nešto prelijepo, kao hobi isto tako. Stoga svi oni koji se nalaze u tome i to istinski vole, ostaju vječno na daskama koje život znače. Retkovačka priča, znamo, njeguje upravo taj umjetnički sustav. Gradsko kazalište mladih Vitez također godinama vrijedno radi na tome. Broji mnogo članova koji uz dosta ljubavi i kreativne strasti oblikuju kulturno-umjetnički status općine Vitez. Vrijedan rad, mnogo predstava, igranja, festivala, nagrada, požrtvovnosti, smjelosti, hrabrosti i ljubavi glavni su motivi našega kazališta.
Puno vam hvala obojici na ovome razgovoru. Nadam se da će kazališni amaterizam i dalje biti samo stubu ispod profesionalnoga kazališta. Svako vam dobro.