Štogod je čovjek igdje ikada učinio i stvorio da mu život bude lakši, ljepši zove se kulturni čin, kulturno djelo, a sve što je u tu svrhu učinilo više ljudi, ili što je jedan narod učinio i činio da mu bude bolje i ljepše zove se kulturom. Više od dvije tisuće godina postoji na svijetu kazališna umjetnost kojoj je svrha da ljudi s pozornice, u dvorani ili pod vedrim nebom pred brojnim gledateljima i slušateljima prikažu kakav događaj iz života ljudi tako da nazočnima probude dušu, potaknu volju za ljepšim, savršenijim i profinjenijim životom. Povijest scensko-dramskog izraza nije kod nas duga. Uzrok tome je nevjerica da se narod „u svojoj neukosti i materijalnoj oskudnosti može scenski izraziti“. Tek početkom 20. stoljeća nevjerica u postojanje dramskog stvaralaštva neukoga puka biva otklonjena. Antun Radić naglašavao je činjenicu da naš narod ima svoju kulturu koja je temelj njegova života, a kazališna će umjetnost biti najljepši cvijet u njegovoj kulturi. Čini se da su tu njegovu misao u stvarnost pretvorili retkovački amateri u 1919. godini u kojoj je odigrana prva registrirana dramska predstava. Iako su se izmjenjivala kratkotrajna smirena i dugotrajna burna razdoblja na tlu Slavonije, njezini su ljudi snagom vlastite volje i snagom svoga duha formirali ukupnost svoje svijesti s njezinom emanacijom na misaonom, umjetničkom i kulturnom području. Rodila se ideja: prikazati stvaralačku baštinu Slavonije i ostvarivati njezin bijeg iz anonimnosti u poznatu sadašnjost.
– Mi to hoćemo, možemo i umijemo! – rekao je utemeljitelj kazališno amaterskih okupljanja učitelj, glumac-amater, redatelj Mika Živković. On stvara svoju diletantsku pozornicu, osniva udrugu „Dramski amateri“ Retkovci, organizira Susrete dramskih amatera Općine Vinkovci i sve više uviđa da je sve što čini sa svojim kazalištarcima vrijedno truda i nastavka onoga što su započeli dramski amateri prije njih. Postizao je to da se na pozornici sve kreće i govori s radošću igranja – što ponekad ne osjećamo ni kod „pravih“ glumaca. Postigao je jednu originalnu kulturu svoje retkovačke publike koja ne ostaje nezapažena kod posjetitelja priredbi iz drugih mjesta. Njegovi su glumci amateri na SKAH-u pokazali da s razumijevanjem i s voljom mogu pratiti najsavršeniju književnu umjetnost, a to je drama ili igrokaz. Na festivalu kazališnih amatera Hrvatske član stručne komisije Darko Tralić o predstavi „Pljusak“ rekao je: – To je prava dobro načinjena „seoska“ amaterska predstava koja ispunjava čitav niz zahtjeva koji se postavljaju pred određenu vrstu kazališnog amaterizma u nekim sredinama. To je amaterizam koji u potpunosti nadomješta profesionalni kazališni pogon. Retkovčani su „Peciju” („Pljusak”) pokazali vjerojatno nimalo lošije no što bi to uspjelo osječkom HNK-u s mnogo zanatskog mara. Prekid uživanja u predstavama amatera učinio je Domovinski rat. Što je moglo u takvim okolnostima biti jasnije od ljudske riječi, dublje od ljudske misli i impresivnije od poruke mladih retkovačkih amatera koji su naslijedili poruku: hoćemo, možemo i umijemo! Vodi nas retkovačka dramska baština. Istinskom ljubavlju prema kazalištu i snagom riječi nastoje obogatiti stvaralački opus svoga kraja i duhovnu svijest slavonskoga puka, a, dakako, zadovoljiti svoje želje za radosnim trenucima koji se doživljuju na sceni uz čvrstu povezanost s publikom.
– Imaju ti Retkovčani i puno sreće. Opet je glavni dirigent u radu mlad čovjek, koji je i glumac i redatelj, Marko Sabljaković! – rekao je jedan posjetitelj predstave u Retkovcima.
Dr. sc. Dubravka Crnojević Carić, selektorica za državni 56. Festival hrvatskih kazališnih ama¬tera, o predstavi „Otrov” u režiji Marka Sabljakovića reče:
– Ova je predstava mali biser. Marko Sabljaković napravio je značajan uradak – kako na čuvanju baštine, tako i na suvremenom čitanju baštinskih tekstova. Sjajna dramatizacija, odlično osmišljena mizanscenska rješenja! Ovo je predstava koja je precizno mišljena i još preciznije izvedena u svakom svom elementu: svjetlosna rješenja, glazbeni dijelovi, mizanscen – sve je dovedeno do savršenstva. Iznimno je dobar i sam kraj predstave u kojem se pojavljuje, kao nijema, ali efektna epizoda, Maja Jakšić kao Manda. Zdravko Šinjori, kao Franja imao je težak zadatak, nosio se s njim hrabro.
Gordana Ostović, dramatičarka i kazališna kritičarka, selektorica za državni 57. Festival hrvatskih kazališnih amatera, o predstavi „Pastorak” retkovačkih amatera napisala je:
– U prvom redu sjajno je što je kazalište odabralo dramu „Pastorak”, baštinski tekst s kraja 19. stoljeća slavonskog pisca Josipa Eugena Tomića. Redatelj Marko Sabljaković vrlo promišljeno vodi predstavu, već na početku kroz igru djece naznačava odnose koji će se javljati u predstavi. Glumcima ostavlja prostor za igru jer je scenografija fine izrade Dejana Durakovića samo naznačena, zna režirati grupne scene, ali i glumci – naročito grupa seoskih djevojaka, znaju se u njima ponašati (točne su u rasporedima i stalno su u ulozi, čak i kad nemaju teksta), kostimografija Dražena Matijaševića i Zvonka Majdiša se odlično i nenapadno poigrava s etnomotivima. Svaki je glumac napravio profiliranu ulogu; od Zdravka Šinjorija, Ilije Červena do Maje Jakšić, Marije Mrvičin, Anice Prošenski i drugih. Vidi se da je redatelj uspio u podjeli uloga i da dobro radi s glumcima, da odlično promišlja tekst i zna scenski izvući bitne odnose te detaljima naznačiti simboliku teksta i tako je krajnji rezultat vrlo ujednačena predstava visoke kvalitete.
Retkovački kazalištarci, naslijedivši one iz prošlosti dramskog amaterizma u njihovom selu, idu smjerom naputka: forma, izraz i osjećaj sve to neka bude naše. U velikom hramu svjetske civilizacije mi ćemo samo toliko vrijediti, koliko pridonesemo pravih svojih vrednota. Neosporna je činjenica da retkovačko kazalište danas pokazuje da „ne klizi u beznadnu ograničenost protuumjetničkog mediokritetstva i da njegovi kazalištarci nisu pritješnjeni argumentom proizvodnje za nivo svoje publike“. Svojim radom i djelom ostvaruju doprinos čitavoj hrvatskoj kulturnoj riznici. Bez obzira na pozitivne i negativne kritike stručnjaka ili nestručnjaka, oni idu dalje, znaju gubiti i mogu biti zadovoljni i s malim priznanjima. U svakoj su predstavi dominatni glumci koji ravnopravno sudjeluju i slažu se oko odabranog komada i onoga što igraju – osjećajući se kao lopovi koji kradu tuđe vrijeme. Oni to čine samo iz ljubavi prema scenskoj umjetnosti, svjesni da život ide dalje, a budućnost i nije ništa drugo nego prigoda da žive svoj trenutak, poglédaju naprijed i prisjete se nekih važnih stvari iz prošlosti.
Sretno u budućnost, retkovački kazalištarci!
Ana Cvenić, nastavnica hrvatskoga jezika i književnosti
Marko Sabljaković, mag. educ. croat., predsjednik Kazališta „Mika Živković“ u Retkovcima i umjetnički ravnatelj Smotre kazališnog stvaralaštva u Vukovarsko-srijemskoj županiji
Jubilarna je 30. Smotra kazališnog stvaralaštva u Vukovarsko-srijemskoj žu-paniji koja se svake godine održava u Retkovcima. Vaša razmišljanja o Smotri koja već 30 godina ispisuje bogatu kazališnu povijest Retkovaca?
Evo nas, po 30. put, okupljeni u trenucima kad pljesak postaje priznanje onima koji svojom ljubavlju prema umjetnosti na prašnjavim kazališnim daska¬ma isprepliću maštu i stvarnost ne bi li retkovačkoj publici iznova potvrdili kako je živa riječ snaga kazališnog djelovanja, a entuzijazam beskrajan i velik u svojoj opstojnosti. Gotovo tri desetljeća neprekidno traje zanos glumaca-amatera ispisujući bogatu povijest retkovačke kazališne tradicije, a sadašnjost čini posebnijom i drukčijom. 30. Smotra kazališnog stvaralaštva u Vukovarsko-srijemskoj županiji od 27. siječnja do 17. veljače 2018. godine u retkovačkom će Domu kulture biti okupljalište mnogih zaljubljenika u kazališnu umjetnost, koji će koračajući pozornicom svojim ulogama razveseljavati razgaljena i radosna lica gledatelja – onih zbog kojih Smotra opstaje unatoč teškim vremenima. U ime svih kazalištaraca i organizatora iskazujem iznimno poštovanje i zahvalnost onima koji prepoznaju važnost i ulogu seoskog kazališta u očuvanju kulturne baštine svoga kraja.
Godine 2018. obilježavaju se dvije vrlo značajne obljetnice – 30. Smotra kaza-liš¬nog stvaralaštva u Vukovarsko-srijemskoj županiji i 20. godišnjica smrti Mike Živkovića. Ujedno je ova godina pripremna za obilježavanje 100. obljetnice kazališne tradicije u Retkovcima. Prigoda je podsjetiti na najznačajnije trenutke retkovačke kazališne povijesti.
Godina 1919. zauzima posebno i značajno mjesto u retkovačkoj povijesti. Tada je odigrana prva registrirana dramska predstava i time se svrstavamo uz mnoga profesionalna kazališta s nešto dužom ili pak istom kazališnom tradicijom. Godina 1975. bila je prekretnica kada tadašnji KUD „Dramski amateri“ pod budnim okom Mike Živkovića postaje registrirana udruga i intenzivno počinje raditi na uvježbavanju i prikazivanju svojih dramskih uradaka, ali i organizirajući poznate Susrete dramskih amatera Općine Vinkovci. Novi zaokret događa se nakon Domovinskoga rata i smrti Mike Živkovića. Godine 2002. njegovi učenici i glumci ponovno se okupljaju i nastavljaju tamo gdje je on nesretnih 90-ih godina, nažalost, morao stati. Potom 2008. godine velikim zalaganjem ZAKUD-a, Općine Ivankovo i Vukovarsko-srijemske županije, Retkovci opet dobivaju ulogu domaćina kazališnih susreta te su oni danas nadaleko priznata manifestacija koju sa zadovoljstvom svake godine u siječnju i veljači poprati preko četiri tisuće gledatelja kroz brojne programe i priredbe. Godine 2010. Inicijativni odbor pokreće postupak osnivanja udruge pod nazivom Kazalište „Mika Živković“. Ono danas ponosno nosi ime utemeljitelja dramskih susreta, učitelja, glumca i redatelja – velikog čovjeka koji se nesebično podredio razvijanju kulturnog i društvenog života svoje zajednice.
Podsjetite na uglednoga kazališnog djelatnika Miku Živkovića čije doprinose i danas baštini Vaše kazalište pa i na simboličan način u svojemu imenu?
Mika Živković je s velikom ljubavlju prema svojim Retkovcima pisao bogatu retkovačku kazališnu povijest organizirajući negdašnje Susrete dramskih amatera Općine Vinkovci i okupljajući brojne generacije u predstavama retkovačkih glumaca-amatera. Zbog tih malih čuda oživjeli su brojni likovi, odigrane mnoge predstave, sklopljena nova prijateljstva, a Retkovce u neprimjetnom kutku plodne nam i neiscrpne slavonske grude pohodiše veliki glumci, ljudi od pera i kista u čast i slavu retkovačkog srca, čovjeka koji utka dušu kazališnim susretima – Miki Živkoviću. Svojom idealnom dikcijom i discipliniranošću djelovao je bez ikakvog školskog mandata duboko pedagoški na svoju glumačku okolinu i na glumački podmladak. Mika se vrlo rano uključuje u društveni život sela i osniva dramsku sekciju, a posebno se ističe kao inicijator i organizator prosvjetno-kulturnih akcija u selu. Pamte ga sve generacije kao vrsnog pedagoga i ravnatelja. Radan i intenzivan stvorio je modernu školu, okupljalište svega naprednog pa i poznatog retkovačkog kazališta, odnosno KUD-a „Dramski amateri“ koje je gotovo 15 godina organiziralo poznate retkovačke dramske susrete na kojima je bujao kazališni amaterizam na ponos Retkovčana, Vinkovčana pa i cijele Hrvatske. U svom retkovačkom kazalištu Mika je bio i glumac i redatelj, kostimograf, šminker, scenograf, a po potrebi i scenski radnik, a sve je to radio s ljubavlju i bez nekog materijalnog interesa jer uvijek je govorio da je samo učitelj i sve to mora raditi za dobrobit svoje školske djece i svojih sumještana. Umro je neočekivano, brzo i rano, jer mogao je i htio još mnogo toga učiniti. Ali, ostavio je za sobom trag, velik, jer Mika je bio velik čovjek svoga vremena.
Tko su članovi Vašega kazališta?
Marljivi, predani, istinski zaljubljenici u kazališnu umjetnost i daske koje život znače, članovi su retkovačkog kazališta. To su mladi glumci – osnovno-školci i srednjoškolci, studenti, mladići i djevojke, ali i izvrsni stariji glumci svih generacija. Ističem da je nekoliko glumaca odigralo više od 50 dramskih uloga te su gotovo 40 godina na sceni glumeći i dalje neumorno s ogromnom ljubavlju prema kazališnoj igri i zanosu. U retkovačkom kazalištu trenutačno nema akademskih glumaca, ali oni su aktivni sudionici u organizaciji Smotre kazališnog stvaralaštva u Retkovcima i uvijek potrebiti suradnici prilikom rada na predstavama. Glumci-amateri rade u kazalištu isključivo i samo na dobrovoljnoj osnovi ne primajući za svoj rad novčanu naknadu. Njih pokreće neizmjerna i velika ljubav, osjećaj zadovoljstva i zanosa nakon svake odigrane predstave. Zalažemo se za rad i suradnju s kazališnim znalcima-profesionalcima i smatramo da su itekako potrebiti kazališnom amaterizmu s dobronamjernim kritikama i poticajima za uspješniji rad.
Jesu li i koliko uključeni mladi u rad Vašega kazališta, na kojim poslovima, i koliko promičete bavljenje umjetnošću kao pripremom za njihovo buduće bavljenje kulturom, bilo kao aktivni sudionici, bilo kao aktivni konzumenti?
Mladi kazalištarci retkovačkog kazališta ponosni su čuvari gotovo stoljetne kazališne tradicije u svom selu. Ponosan sam što okupljamo mnoge generacije mladih glumaca koji snažno utječu na svijest da je kazalište zrcalo stvarnosti, da ono daje sliku života, svijeta, društva… koju možemo mijenjati jer kazalište je oduvijek služilo da ukazuje na društvene probleme i bude važan čimbenik u ljudskim životima. Mladi retkovački kazalištarci su glumci, voditelji, tehničari, organizatori… oni znaju prepoznati svoju ulogu u amaterizmu, a pedagoškim uputama i radom nastojim ih usmjeriti da razvijaju ljubav prema umjetnošću prepoznajući entuzijazam kao čovjekovu odliku kojom se svaki pojedinac treba ponositi. Vrlo ozbiljnim i mudrim pedagoškim pristupom mlade kazalištarce usmjeravam ka što ljepšem i iskrenijem poimanju kazališta kao pokretača svijesti.
Autor nagradne statue Smotre kazališnog stvaralaštva akademski je kipar i profesor na Umjetničkoj akademiji u Osijeku Dejan Duraković koji se pojavljuje i kao scenograf nekih predstava. Procjene kazališnih umjetničkih dosega na Smotri prepuštate profesionalcima, glumcima, redateljima, kritičarima, teatrolozima... Koliko i izvan Smotre imate mogućnost čuti stručna mišljenja i koliko Vas to usmjerava u radu?
S akademskim kiparom i profesorom na Umjetničkoj akademiji u Osijeku Dejanom Durakovićem ostvarujemo dugogodišnju izvrsnu suradnju prilikom realizacije i produkcije naših predstava, a osim što je scenograf profesor Duraković autor je nagradne statue Smotre kazališnog stvaralaštva. U posljednje vrijeme njegovi studenti stalni su suradnici kazališta kao asistenti scenografije i kostimografije. Upravo na retkovačkoj kazališnoj smotri prosudbu o najboljima donose kazališni stručnjaci kroz rad u stručnom Prosudbenom povjerenstvu pa smo do sada imali prilike surađivati s akademskim glumcima Vjekoslavom Jankovićem, Mirom Perić, Selenom Andrić i Ivanom Ćaćićem, s teatrologom i kazališnim kritičarom Alenom Biskupovićem, s vrsnim poznavateljima kazališnog amaterizma, profesorima i nastavnicima, poput Ane Cvenić, Himze Nuhanovića, Ivane Petričević, Andrijane Raguž i dr. Svi oni donosili su svoje stručne prosudbe vrlo objektivno trudeći se kazališnim amaterima ukazati na nedostatke njihovih uradaka, pomoći im svojim savjetima, biti podupiratelji i motivatori za još uspješniji budući rad. I to su do sada činili uspješno. Vesele nas nastupi na smotrama i festivalima kazališnog stvaralaštva gdje imamo priliku poslušati stručno mišljenje i zapažanja o našim predstavama. Dobitnici smo mnogih nagrada i priznanja kojima je struka izrazila veliko poštovanje prema našemu radu, a kritike i savjeti pomogli su nam u napredovanju i kvaliteti kojima neprestano težimo svakom novom predstavom. Napredak i iskustvo odlike su kazališnih amatera jer time pokazujemo koliko sazrijevamo. Stoga i ne čudi što nas se nerijetko svrstava u visoke dosege kazališnog amaterizma.
Kao pokroviteljica posljednje tri godine Smotru kazališnog stvaralaštva prati i predsjednica Republike Hrvatske gđa Kolinda Grabar-Kitarović. Koliko Vam to znači? Tko Vas financijski podupire?
Posebnu važnost i značaj u očuvanju retkovačke kazališne smotre i kulture uopće imaju naši dugogodišnji pokrovitelji: Općina Ivankovo i Vukovarsko- -srijemska županija. Predsjednica Republike Hrvatske gđa Kolinda Grabar-Kitarović svojim pokroviteljstvom Smotre kazališnog stvaralaštva u Retkovcima prepoznala je veliku ulogu maloga seoskog kazališta u očuvanju tradicionalnih kulturnih vrijednosti. Vukovarsko-srijemska županija Poveljom je odala priznanje 2014. godine bogatoj retkovačkoj kazališnoj tradiciji, kao i svim istinskim promicateljima kazališne umjetnosti u Retkovcima. Uz Županiju vukovarsko-srijemsku i Općinu Ivankovo financijsku podršku iskazuje Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, ali i mnogi sponzori i donatori. Posebno ističem da je Općina Ivankovo na čelu s načelnikom gosp. Markom Miličevićem prepoznala dugogodišnje zalaganje retkovačkih kazalištaraca te organizacijski i financijski odlučila poduprijeti Smotru na zavidnoj razini. Ipak, najveća podrška pljesak je publike i iskrena topla riječ čestitke glumcima nakon odigrane predstave.
Iz godine u godinu Smotra privlači velik broj gledatelja. Ne dolaze samo Retkovčani, dolazi i publika iz cijele Županije pa i šire. U čemu je fenomen Kazališta „Mika Živković“, ove Smotre i malog sela Retkovci koje se može pohvaliti bogatom kazališnom amaterskom tradicijom što ne mogu ni mnogo veća mjesta u Hrvatskoj?
Kazališni amaterizam oplemenjuje čovjeka i zajednicu, teži novim iskustvenim spoznajama jer upravo iskustvo jest znanje. Upornost i želja za dokazi-vanjem odlike su amaterskog djelovanja koje obiluje velikom ljubavlju i jasnim ciljem – pokazati da naš rad nitko ne može sputati. Obilježavajući tridesetu godišnjicu održavanja kazališnih susreta u malom, pitomom slavonskom selu, uvjeren sam da je pred nama novo vrijeme – vrijeme za kazališne izazove. Izazove koji će nas potaknuti na još snažnije zajedništvo oplemenjujući čovjeka i zajednicu. Nama, kazališnim zanesenjacima preostaje očuvati tradiciju te se suočiti s problemima, ali ne dopustiti trganje stranica jedne od najljepših kazališnih priča u pitomom slavonskom selu, selu koje ljubomorno čuva stogodišnju ljubav prema daskama koje Retkovčani neizmjerno vole. Uvjeren sam da ćemo zajedno uspjeti ispisati poglavlje novih iskustava, prijateljstava i izvrsnih glumačkih ostvarenja.
Himzo Nuhanović, profesor hrvatskoga jezika i književnosti, redatelj i kulturni djelatnik, osnivač Festivala glumca i Lutkarskog proljeća u Vukovarsko-srijemskoj županiji, zajedno s Mikom Živkovićem osnivač je Susreta dramskih amatera Općine Vinkovci u Retkovcima 
Gospodine Nuhanoviću, kao dugogodišnji kulturni djelatnik i redatelj mnogih predstava, zajedno s Mikom Živkovićem, 70-ih godina prošloga stoljeća, razmišljate o Susretu dramskih amatera tadašnje Općine Vinkovci. Prisjetite se prvih razgovora. Kako je sve započelo? Mika Živković i retkovački kazališni susreti!... Kako se ništa ne događa slučajno, treba razumjeti vrijeme i okolnosti u kojima nastaju. Od 1970. godine vinkovačko kazalište, nakon profesionalnog i poluprofesionalnog, postaje amatersko, s nizom već formiranih glumaca amatera i središnja je amaterska družina, ne samo u Hrvatskoj. Profesionalna kazališta su u središtima regija dok gotovo svi ostali gradovi imaju svoje amaterske skupine i amaterizam buja. I ne samo kazališni. U tom sam ozračju upoznao Miku i njegovu suprugu Bucu. Uz omiljene nam čašice, razgovarali bismo o svemu, ponajviše o kazalištu, pa i o njegovim predstavama koje je povremeno organizirao u Retkovcima. Bilo je zimsko razdoblje, školski praznici davne 1975. godine kad me je Mika pozvao da sa svojom suprugom dođem k njemu, a usput će mi on i njegova Buca odigrati ulomke iz Ogrizovićeve Hasanaginice koju je pripremao. I neće me puno gnjaviti. Pristao sam, ali sam bio i dosta skeptičan. Sve se događalo u predvorju škole u večernjim satima. Njihov glumački nastup, kostim, čista dikcija i usmjerenost na detalje bili su impresivni. Tada sam shvatio njegovu strast za kazalištem i na bogatoj trpezi započeli smo priču o širenju kazališnog amaterizma sa središtem u Retkovcima. Mnogo sam toga te večeri spoznao ‒ da postoji dosta društava u selima Općine Vinkovci, koja uz folklor rade veće i manje kazališne predstave, da se povremeno izmjenjuju, ali i da im nedostaje središte okupljanja. Obećao sam mu punu podršku. Mika je preuzeo na sebe materijalnu stranu i organizaciju. I tako je to počelo… Već je sljedeće godine krenulo.
Koliko je tada bila važna sinergija i zajednička suradnja vinkovačkog kazališta „Joza Ivakić“, koji je bio vrlo značajna ustanova u kazališnome amaterizmu, i seoskih kazališnih družina?
Opet ću govoriti o tadašnjemu vremenu. Vladimir Rem, ravnatelj vinkovačkog kazališta, uključio se u suradnju, tako da smo mogli tehnički intervenira-ti. A i naše sudjelovanje nije bilo upitno. Sve što je trebalo za derutni retkovački Dom kulture, od reflektora do zavjesa, kazalište je ustupilo. Prvih godina u radu su sudjelovali i tehničari vinkovačkog kazališta. Mislim da je tu sve bilo u mogućem redu. A Mika je dolazio u kazalište i sve „podmazivao“ s hranom i pićem i tako ih pridobivao. Ja sam bio spona u umjetničkom poslu, dovodio sam goste, a uskoro i mnoga velika glumačka imena toga doba iz cijele tadašnje zemlje. Dolazili su kao gosti uz skromne naknade, a često i bez nje. Spomenimo samo neka imena: Šovagović, Šerbedžija, Mijatović i drugi.
Vaša dugogodišnja suradnja s Mikom Živkovićem bila je pokretač da Retkovci postanu kulturno središte Općine Vinkovci 70-ih i 80-ih godina prošloga stoljeća. Što danas možete kazati o Mikinom doprinosu razvoju kazališnog i kulturno-umjetničkog amaterizma Slavonije i Baranje, ali i njegovu kulturno-društvenom doprinosu razvoju Retkovaca?
Bez Mike to ne bi funkcioniralo. Uz glumačke entuzijaste u realizaciju programa, a i onoga poslije njega, dobru i obilnu trpezu, uključeni su bili cijeli Retkovci: KUD, vatrogasno društvo, susjedi i prijatelji. Retkovačka gostoljubivost postala je pojam te su svi, kao i danas, hrlili u Retkovce. Dolazili su novinari iz cijele tadašnje zemlje. Dočekivao sam ih na kolodvoru i vozio. U jednom beogradskom tjedniku pročitao sam veliku reportažu o Retkovcima pod nazivom Kazalište u selu. Zasluge za sve idu Miki. Dom kulture je svake godine dotjerivao. Koliko pamtim, u prvih deset godina Mika je uspio napraviti tri pune adaptacije Doma i dogradnju. Kako je došao do sredstava, samo je on znao. A radilo se uglavnom amaterski. Znam da mu je dosta pomogao PIK i Mato Blažinkov, tadašnji rukovoditelj retkovačkog PIK-ova ogranka, a amateri su radili besplatno te zidali i ličili. Sve su to zaslužnici za retkovačke općinske susrete. Usto, Mika je bio i glumac, redatelj, kostimograf, scenograf, šminker. Brinuo o rekvizitima i svim detaljima. A podrška mu je bila njegova supruga Nevenka, kako ju je odmila zvao ‒ Buca. A i svi smo ju tako zvali.
20. je godišnjica Mikine smrti. Mogao je i trebao dati još mnogo toga svojim Retkovcima, no prerana smrt okončala je njegov rad. Jesu li retkovački kazalištarci uspjeli odati Miki priznanje za sve ono što je učinio za kazališni, društveni i prosvjetni rad u svojim Retkovcima? Tijekom Domovinskog rata dolazio sam u Retkovce k Miki. Pričao mi je o svim strahotama koje je proživljavao. Bio je utučen i nesretan. Mislim da ga je to koštalo zdravlja. Ali, nije se predavao. Noću bi oslikavao boce sa šokačkim motivima, a danju trpio poruge i poniženja. To je razdoblje kojega se nerado sjećam. Ostao je dostojanstven i pokušavao sve razumjeti i opravdati. Takav je bio Mika Živković. Do kraja.
Domovinski rat i Mikina smrt okončali su kazališno djelovanje retkovačkih kazalištaraca. Ipak, neobjašnjiva kazališna čarolija prisutna je među mještanima ovog pitomog slavonskog sela i oni, usprkos svemu, opet počinju graditi kazališni život na temeljima Mikina nasljeđa. Kako objašnjavate nevjerojatnu ljubav male seoske zajednice prema kazališnoj umjetnosti?
„Rat je poguba ljudske naravi!“, tako je Pomet Marina Držića govorio još prije 400 godina. Mikina vizija duhovnog života sela dobila je svoje nasljeđe. I to je sigurno najveće priznanje Miki Živkoviću i njegovim idealima. Siguran sam da bi bio sretan da može sve to vidjeti.
Kazalište „Mika Živković“ tri je desetljeća organizator Smotre kazališnog stvaralaštva. Pratite njezin napredak, a i sami ste doprinijeli njezinu začetku. Što biste danas poručili organizatorima Smotre?
Svi imamo pravo na svoje uspjehe, ali i zablude. Nasljeđe koje vam je ostalo dio je i naših zabluda. Sad sam i ja vremešan i tijelo je umorno, prebrodio sam dosta toga, a to zovemo mudrost u iskustvu. Moje sadašnje iskustvo govori da bi trebalo otkloniti ocjenjivanje u amaterizmu. Svima bi trebalo ostaviti radost sudjelovanja, sve pohvaliti i to im je najveća nagrada. Na kraju samo su malobrojni nagrađeni, a ostali nesretni. To su moja razmišljanja. Ali to smo i mi činili.
Kako kazališni amaterizam doživljavate danas?
Novo je vrijeme, amaterizam je skoro ugušen. Glumci „iskaču“ iz mnogih skromnih akademija širom Lijepe Naše. Tu i tamo preživljava još poneka amaterska skupina, a kvalitetna dogradnja amaterizma potpuno je ugušena i podcijenjena. U Vinkovcima, nekada središtu kazališnog amaterizma u Slavoniji, amaterizam je na izdisaju, iako moram pohvaliti pokušaje da se održi. Kazališni amaterizam golemi je posao koji traži stručnost i ljubav te mnogo odricanja. Na tržištu ga gotovo i nema. Zavise o dobroj volji i politici. Još i te ekonomske neprilike, odljev mladih i iseljavanje, zbunjujuće djeluju na novi naraštaj. Sociološki i duhovno sve je nestabilno. I zato je retkovačka priča malo čuđenje u svijetu. I daje optimizam.
Kao jednomu od začetnika Smotre kazališnog stvaralaštva u Retkovcima, organizatori Vam zahvaljuju na predanom entuzijazmu i doprinosu razvoju kazališnog amaterizma Županije vukovarsko-srijemske.
Nevenka Živković Buca, učiteljica razredne nastave, supruga Mike Živkovića, glumica nekadašnjeg KUD-a „Dramski amateri“ u Retkovcima i počasna članica Kazališta „Mika Živković“ – Retkovci
Gospođo Nevenka Živković, uz svog supruga Miku Živkovića, sudjelovali ste u samim počecima osnivanja retkovačkih kazališnih susreta. Vaša sjećanja na početke organiziranja ovog značajnog događanja za kazališni amaterizam tadašnje Općine Vinkovci?
U mnogim mjestima uvježbavale su se kazališne predstave, ali to nije bilo dovoljno organizirano. Jedino kazalište s jasnom organizacijom bilo je Amatersko kazalište „Joza Ivakić“ u Vinkovcima. To je bila jezgra i snažan poticaj entuzijastima u selu, koji su radili sa svojim dramskim grupama. Tako je na inicijativu vinkovačkog kazališta i profesora Himze Nuhanovića, Mika Živković sa svojim amaterima krenuo u osnivanje dramskih susreta u Retkovcima. Na 1. Susretima dramskih amatera Općine Vinkovci, koji su održani 1975. godine, sudjelovale su samo tri dramske grupe – dramski amateri iz Nuštra, Vinkovaca i Retkovaca. Oni su bili zabilježeni i kao prvi takvi susreti u Hrvatskoj.
Mika je ostavio neizbrisiv trag u povijesti retkovačke kazališne tradicije. Danas, prilikom njegove 20. godišnjice smrti, što biste kazali o njegovu prosvjetnom, kulturnom i društvenom djelovanju?
Mika je bio aktivan kao prosvjetni djelatnik, društveno je djelovao u selu, a posebno se isticao u kulturnome radu. Za svoj rad dobio je 1982. godine nagradu Grada Vinkovaca, a 1985. godine dobio je priznanje Kulturno-prosvjetnog sabora SRH. Priznanje je dobio u području kulture i umjetnosti za njegovu ulogu pokretača i organizatora Susreta dramskih amatera Općine Vinkovci.
Kreirali ste i odigrali mnoge zapažane i nagrađivane uloge u predstavama koje je režirao upravo Mika Živković. Kakva Vas sjećanja vežu prilikom rada na tadašnjim predstavama?
Bilo je lijepo družiti se i zajednički raditi na predstavama u kojima su sudjelovali mladi, ali i stariji glumci amateri.
Na koju ste predstavu posebno ponosni iz redateljskog opusa svoga supruga, a kojoj ste ujedno i Vi dali svoj glumački doprinos?
Svaka predstava ima svoje zanimljive uloge. Poseban je doživljaj kada ulogu odigrate na svoje zadovoljstvo, zadovoljstvo redatelja, a posebno kad vas prihvati publika. Ne mora to biti velika uloga, ali treba biti doživljena. Ne znam – možda su to uloge u predstavama Probudi se, Kato! i Pljusak s kojom smo sudjelovali i na državnoj smotri kazališnih amatera u Murteru.
Nakon Mikine smrti retkovački kazalištarci 2002. godine ponovno uspijevaju oživjeti rad kazališne družine. Jeste li ponosni na uspjehe svojih sumještana, nekadašnjih učenika i glumaca s kojima ste odigrali mnoge zajedničke predstave?
Veoma sam ponosna. Neki kazalištarci su i moji učenici, s mnogima sam igrala u predstavama, a danas oni s velikom ljubavlju nastavljaju naš rad i osuvremenjuju ga.
Godine 1975. organizirani su prvi susreti kazališnih amatera Općine Vinkovci. Nakon Domovinskoga rata oni postaju nadaleko poznata Smotra kazališnog stvaralaštva u Vukovarsko-srijemskoj županiji na kojoj sudjeluju kazališni amateri iz svih krajeva Hrvatske i inozemstva. Kako ju doživljavate danas? Koliko je ona značajna za razvoj kazališnog amaterizma Slavonije i Baranje?
Danas je to nešto posebno. Naši kazalištarci žive sa svojim predstavama cijelu godinu. Mnogo rade, ali to čine s velikom ljubavlju. Imaju svoju publiku koja željno iščekuje kazališnu Smotru. Dvorana postaje mala i više ne može primiti svu zainteresiranu publiku. Nakon Smotre s predstavom gostuju diljem Hrvatske i inozemstva. A Smotra? Veoma je važna za razvoj i širenje kazališnog amaterizma, ne samo Slavonije i Baranje već i cijele Hrvatske.
Što biste danas kazali o radu retkovačkog Kazališta „Mika Živković“ i njegovih članova? Koliko uspijevaju opravdati Vaša očekivanja s obzirom na nekadašnje uspjehe Mikine družine?
Svaka im čast! Ne samo da su opravdali uspjehe Mikine družine, već su krenuli i dalje… približavajući se profesionalizmu.
Počasna ste članica Kazališta „Mika Živković“, sudjelujete u Organizacijskom odboru Smotre kazališnog stvaralaštva, ali redovito pratite sve ono što Vaši kazalištarci neumorno rade. Nedostaju li Vam scenski nastupi i glumački izazovi?
Ja sam već u godinama. Moji scenski nastupi su prošlost, ali uživam gledati kazališne ostvaraje retkovačkih glumaca.
30 godina organizacije retkovačke kazališne smotre prigoda je da organizatorima poručite što očekujete u budućnosti? Treba li težiti novim spoznajama ili graditi kazališni život Retkovaca u ovom smjeru kako to sada čine Vaši kazalištarci?
30 godina okupljanja kazališnih amatera u Retkovcima značajan je događaj, ali bit će ih i još s ovakvim entuzijastima i ljubiteljima kazališta. Kazališni život Retkovaca ima suvremenu i lijepu sadašnjost, a budućnost će biti još ljepša i zapaženija. Ja im to želim i kažem: Bravo!