Izvješća članova Prosudbenog povjerenstva
OPĆI OSVRTI
Areta Ćurković, glumica
Kao prvo htjela bih se zahvaliti Hrvatskom saboru kulture na pozivu za sudjelovanje u stručnom povjerenstvu, što mi je bila velika čast, osobito jer je to bilo u dobrom, zanimljivom i pametnom društvu redatelja Zorana Mužića i kazališnog kritičara Igora Ružića. Hvala na preporuci i ukazanom povjerenju. Veseljem me ispunjava sudjelovati u nečemu što je užitak, ma koliko imali zadatak donositi neka svoja stručna mišljenja, pa čak i kritike (s naglaskom na konstruktivne),dodijeliti najboljima i nagrade na kraju, užitak je prije svega jer gledamo predstave s puno bezuvjetne ljubavi i blagoslova.
Osobno smatram da koliko god glumački poziv bio težak, jer bi onaj istinski, iskonski glumac
trebao biti zauvijek predan i maksimalno posvećen glumi, toliko je i baš zato pun blagoslova.
Uvijek radeći na sebi, glumac podiže ljestvicu i bez obzira koliko je stekao i zanatskog iskustva, nikad ne smije postati zanatlija, već čisto biće koje slojevito gradi svoj lik i predaje ga publici. Kazališni čin je čarolija koju odlikuje nekoliko segmenata i ljudi, od redatelja do glumca. Lijepo je vidjeti kad su svi segmenti skladni, zavodljivi i očaravajući za publiku, ono što prijeđe sa scene na publiku je jako dragocjeno. Zato sam sretna i počašćena jer upravo kazališni amateri su ta bezuvjetna, neskoristoljubiva bića i umjetnici koji svoje slobodno vrijeme koriste na najljepši mogući način. A to je na sceni svim svojim srcem za publiku.
Hvala im na tome!
Igor Ružić, kazališni kritičar
Ovogodišnji, 55. Festival hrvatskih kazališnih amatera održan je, po već ustaljenoj praksi, u dva dijela, točnije dva vikenda: 8. – 10. svibnja 2015. u Pazinu i 15. – 17. svibnja 2015. u Vodicama. Uzorna organizacija Hrvatskog sabora kulture ni ovoga puta nije zakazala, a pogotovo moram pohvaliti smještaj u Rovinju iz kojeg se svakodnevno putovalo na predstave u Pazin. Vjerujem da moje zadovoljstvo dijele i svi ostali sudionici tog prvog dijela ovogodišnjeg festivala, s obzirom da je i ove godine sve funkcioniralo kako je isplanirano i najavljeno, s izuzetkom predstave „Zamka“ Kazališta JAK iz Maloga Lošinja koja iz opravdanih razloga nije odigrana.
Sasvim osobno, ali i profesionalno, počašćen sam i sretan što sam po treći put imao priliku sudjelovati na Festivalu hrvatskih kazališnih amatera kao član Prosudbenog povjerenstva, pogotovo ove godine kad su moji kolege bili glumica Areta Ćurković i redatelj Zoran Mužić. Naša suradnja protekla je potpuno glatko i u profesionalnom, suradničkom, čak i prijateljskom tonu, ukoliko se ne računaju prirodna i poželjna razmimoilaženja u pogledu pojedine festivalske predstave. Stoga kolegama iz Povjerenstva i organizatorima iz Hrvatskog sabora kulture, a prije svih gđi Martini Brumen, i ovim putem upućujem iskrenu zahvalu. S obzirom da sam već treći put bio član Prosudbenog povjerenstva, a drugu godinu i županijski selektor, smatram da sad već imam priličan, ili barem zadovoljavajući, uvid u sasvim posebani ponekad teško razumljiv svijet hrvatskog kazališnog amaterizma. No, za mene je i dalje fascinantna raznolikost predstava koje budu selektirane za nacionalni festival, tj. Festival hrvatskih kazališnih amatera. Riječ je najboljima iz izuzetnog broja naslova, bez obzira je li riječ o velikim i ambicioznim predstavama ili skečevima i produkcijama nastalih iz čiste zabave, koje vrijedni hrvatski kazališni amateri proizvode već desetljećima, a ponegdje i cijelo stoljeće pa i duže, popularnom sintagm om rečeno, od Vukovara do Prevlake. U tom velikom broju treba se snaći, pa pored najveće čestitke svima koji se u domaćem kazališnom amaterizmu trude, rade i žele ostaviti osobni trag, ovdje treba čestitati i selektorima koji su putujući i birajući predstave po županijskim smotrama pripomogli tome da sam Festival zaista bude program najboljih i najzanimljivijih produkcija te samim time i prilika da se vide nove tendencije u kazališnom amaterizmu, provjere i prepoznaju nove poetike ili potvrde stare. Smatram da Festival postoji najprije zbog toga, a tek onda zbog nagrada, koje imaju svoju posebnu draž ali ih ne treba uzimati previše ozbiljno, niti bi odluke Povjerenstva trebalo uzimati odviše k srcu. Obzirom da je riječ o amaterima, što znači da se kazalištem bave iz ljubavi, upravo im je srce u svemu tome najvažnije, pa ga treba čuvati. Stoga, ponavljam, iskreno čestitam svima čije su predstave izabrane za Festival, i svima čije nisu, u jednakoj mjeri.
O PREDSTAVI
ŽEDNA LJUBAVI
prema motivima djela Joze Ivakića
Kazalište „Mika Živković“ - Retkovci
Areta Ćurković, glumica
Predstava Žedna ljubavi je romantična drama u slavonskom duhu po motivima djela Joze Ivakića "Majstorice Ruže" i "Inoča", a kako i sam autor kaže, ti likovi i danas hodaju među nama, ali u nekom novom ruhu. Inače i iako sam i sama Slavonka i moja baka se zvala Mara i dida Mirko koji je i sam imao gostionicu i kad bi bećarski pred jutro dolazio kući s društvom i viknuo: "Maro ajd' na tavan, skini kulin i nareži"… progovarala je ta duša Slavonska… Sve me to moglo poistovjetiti s predstavom i premda nekad čak i ne volim da nas Slavonce predstavlja samo kulen (namjerno tako kažem jer mi tako govorimo ali neki dan me moja teta iz Đakova ispravila da se govori kulin, što ja i znam, ali ne koriste ći taj izraz upozorila me da se prisjetim), fiš i tambura s druge strane, cijenim taj tradicijski izričaj, čuvanje baštine i ta 'rič' na sceni koje snaše pripovidaju. Upravo takve snaše se na početku predstave pojavljuju u odličnoj maniri prologa. Pogotovo je izvrsna gđa. Katica Štefančić koja igra babu Maru s tako jednom spontanošću i scenskim šarmom da je ove godine po našem mišljenju zavrijedila nagradu za sporednu žensku ulogu. Inače predstava je dosta profesionalno posložena, scenografsko-kostimografski čista, dok glazba možda u jednom trenutku ipak gledatelja dovodi do zasićenja u praćenju romantično ljubavnih situacija aktera ove slavonske priče koju je Marko Sabljaković adaptirao i vrlo vješto isprepleo te je također nagrađen. S tehničke strane, promjene scena ponekad mi nisu čiste u glazbeno-svjetlosnom smislu, dok su glumački simpatične s mogućnošću razvijanja i još više dopadnosti i zaokupljenosti gledatelja. Što se tiče tog izgovora, rekla bih da se osjeti razlika starijih glumaca i koliko im je t o prirodno, do mladosti koja se ipak trudi naučiti jer je očito da se više ne služe tim narječjem. Ansambl, iako se trudi i drži tu neku zajedničku energiju na sceni, nažalost neujednačeno glumi i poneki kao da nisu iskoristili svoju šansu s krasnim mogućnostima kako izraditi svoje uloge, kako doći do čiste i duboke emocije, ali to je vjerojatno zbog glumačke nezrelosti i težine zadatka, ali s lijepim potencijalom pa vjerujem da će upornom predanošću napredovati i njihov scenski izričaj. Od starijih glumaca još bih posebno izdvojila Iliju Červena kojeg smo nominirali za sporednu mušku ulogu, a igrao je majstora Filu Golubovića s čistom, umjerenom, a opet jakom emotivnošću koja dopire do publike svojom iskrenošću .U svakom slučaju, u ovoj predstavi sam tekst i situacije igraju za glumca i zato je normalno da su i očekivanja veća, tako da ako i nešto zazvuči kao kritika preimenujmo ju u poticaj, jer ovaj ansambl uz svoje dugogodišnje postojanje nudi i velike potencijale igranja i budi znatiželju koliko mogu dati još više i više.
Igor Ružić, kazališni kritičar
U skladu s gotovo stoljetnom tradicijom kazališnog amaterizma u Retkovcima, predstava „Žedna ljubavi“ cjelovita u gotovo svakom svom segmentu, od scenografske i kostimografske opremljenosti, preko sigurne režije do zanimljive i najviše u karakterizacijama naglašene glume. Redatelj Marko Sabljaković prihvatio se nimalo jednostavnog zadatka dramaturškog spajanja drama Joze Ivakića „Inoče“ i „Majstorica Ruža“ i majstorski ih, gotovo bešavno, spojio u predložak čija je osnovna tema ljubav, ali je podloga lokalitet i lokalni mentalitet. Komad je upravo tako i postavljen, izvana nalik etnografskoj razglednici, s previše realizma u detaljima na štetu simbolizma koji se sam nudi u arhetipskoj podlozi, dok je iznutra do usijanja dovedena emotivnost prikazana s dvije strane: ženske i muške. Najvažnije je što pritom vještim spajanjem predložaka uspijeva prenijeti i poruku, kao i identitet iz kojeg ona nastaje, dok lokalno pretvara u univerzalno, a Ivakićeve likove u suvremenike današnjih gledatelja. Na zadovoljstvo ovih posljednjih, bez obzira dive li se šokačkom kao prirodno svojem jeziku ili tek pokušavaju uhvatiti i shvatiti njegove finese i ljepotu. Iako, logikom glavnih uloga, predstavom dominiraju Maja Jakšić i Zdravko Šinjori kao Kaja i Andro, te Vesna Šinjori kao Ruža, u ponovljenom gledanju predstave može se opaziti i zaista zanimljiva opreka između dva glumačka principa koje utjelovljuju spomenuta Maja Jakšić i njezina scenska suparnica, inoča Ljuba Martine Ištaković. Velika je kvaliteta predstave i niz izvrsnih epizoda: babe Mare Katice Štefančić, majstora File Ilije Červena te Ciganki Mire Šutalo, Kristine Šinjori i Danijele Ištaković.
Zoran Mužić, redatelj
Ljubavne strasti vitlaju ljudima, između tradicije, morala, represivne kulturne norme i gole strasti, ljubavi i zahtjeva puti raspeti su junaci ovog vrlo dobro složenog scenskog događanja. Šokački jezik i običaji s mjerom i ukusom. Promišljen izbor kazališnih izražajnih sredstva, pogođeni glumački postav krase ovaj scenski napor. Redatelj se potrudio oko mizanscena, vrlo dobro i dosljedno definirao scenski prostor. Scena i kostimi i više nego funkcionalni. Jedina primjedba bi bila svojevrsna krutost u interpretaciji glavne muške uloge, kao i pretjerana suspregnutost u interpretaciji njegove supruge. Mnogo više dale su male uloge, naizgled paradoks, no čini se da je tako pozicioniranje uloga bila namjera redatelja. Šteta, jer smo ostali zakinuti za dodatni emotivni diskurs, ove u svemu vrlo dobre predstave.
